Danas na duvanjskom području Bakovići žive u Mokronogama (47 obitelji, 230 članova). Tomislavgradu (14, 57), Lugu (3, 14), Sarajlijama (8, 81) i Eminovu Selu (1, 3).

Prezime Baković (kao i Bakota, Bakotin, Bakotić, Bako, Bakač nastalo je od riječi bak što znači mladi bik ili ovan, a onda u prenesenom značenju "jak, nabijen čovjek."

Starinom su iz Podgaja, gdje ih danas uopće nema. U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio u Podgaju dvije obitelji: 24-članu obiteljsku zadrugu Joze Bakovića (Joseph Bacovich) i brojčano upola manje domaćinstvo Mije Bakovića.

1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović je u Podgaju zatekao 10-članu obitelj Antoné Bakovića (Antoná Bakovićh). Na prvi se pogled učini da je rijec o ženskoj osobi, pandanu muškom imenu Antonius (Ante), ali nije tako. Naime, zapis u maticama vjenčanih stare župe Uskoplje, kojoj je pripadao i Kupres, tada kapelanija, potvrđuje da je Antoná oblik muškog imena Ante (Antonius). "9. Listopada 1754. godine fra Petar Lozić "vinča Ivana sina Antoné Blazibata iz Blagaja s Mandom kćeri Antoné Bekavca", nastavlja odmah: "isti dan je Petar Lozić (vinca) p.n. S.M.C. (Svete Matere Crkve) Nikolu sina pok. Antoné Bekavca s Marom kćerju Antoné Blazibaté"... Zanimljiv je i naglasak na zadnjem slogu, koji dolazi samo kod imenica Ante ili Anto u obliku Antoná."

1768. godine u Sarajlijama obitava 26-člana obitelj Ante Bakovića (Antonius Bacovich). Tada u livanjskom selu Odžak dom ima 5-člana obitelj Pave Bakovića. Ako su Antoná i Ante preci današnjih duvanjskih Bakovića, onda to vjerojatno ne važi sa Pavu i današnje livanjske Bakoviće, naseljene u donjem žabljaku, Rapovinama, Velikom Guberu, jer su sacuvali obiteljsku predaju da su im preci u njihova livanjska obitavališta stigli preko sela Prloga iz Bajagića pokraj Sinja.

Kako je u popisu 1741/42. godine u cijeloj Bosni i Herzegovini zabilježena jos samo jedna obitelj s prezimenom Baković (u župi Majdan), a 1768. godine dvije (u župama Majdan i Jajce), onda Bakovići doseljeni u Cetinsku krajinu krajem 17. stoljeća mogu biti samo s duvanjskog eventualno s livanjskog područja. Tako je primjerice zabilježeno da su mletačke vlasti prema zemljišniku od 1725-29. godine dale 16-članoj obitelji alfira Grgura Bakovića kuću u Sinju i 41 kanap zemlje (2 po članu obitelji, a 9 kanapa za obavljanje službe). Grgur Baković je pripadao banderiji harambaše Ivana Filipovica, kao i njegov prezimenjak Baković receni Penić, koji ce kasnije taj obiteljski nadimak uzeti za prezime. O ugledu tog roda u Cetinskoj krajini svjedoči i nekoliko Bakovića alfira: Petar je bio žrtva velike epidemije kuge 1783/84. godine, a o alfiru Anti Bakoviću ostao je pisani trag iz 1784. godine, kada je angažirao kao svog zastupnika u vezi sa ubiranjem plaće uglednog Sinjanina Petra Lovrića Filipova. U 18. stoljeću Bakovići su zabilježeni u više naselja Cetinske krajine, primjerice u Lučanima, Glavicama, Sinju.

što se pak tiče duvanjskih Bakovića, spomenuli smo one koji 1687. godine nisu odselili s 400 duvanskih obitelji u Cetinsku krajinu, ne znači da je bilo možda i više onih, koji su odlučili živjeti bez turskog zuluma. Gotovo je sigurno da se i duvanjskim Bakovićima dogadalo što i s njihovim livanjskim prezimenjacima, tj. Povratak u Tursku, na pradjedovska ognjišta, ali što jos ne možemo potvrditi i pisanim ispravama.