Perići, čije se prezime različito izgovara: Périći (postalo od muškog imena Péro ili Pére) i Perići (nastali od ženskog imena Pera) sa 78 obitelji i 315 duša jedan su od najbrojnijih duvanjskih rodova. Danas žive u Eminovu Selu (30 obitelji. 120 članova), na Kolu (25, 96), u Tomislavgradu (19, 80), Oplećanima (2, 8), Kovačima (1, 6), u Podgaju (1, 5) u Roškom polju (3, 12). Na Kolu i u Oplećanima su Perići, u Eminovu Selu Perici a u Tomislavgradu i Périći i Perići.

Nikola je Mandić utvrdio da svi Perići "nisu istog krvnog podrijetla. Jedni su starinom iz Tihaljine, a drugi su nastali od šimića, u Grudama, u zaseoku Dragićina, dok su treći najbrojniji podrijetlom iz istočne Hercegovine." Treba im dodati i četvrtu granu, i to Perića, danas nastanjenih na livanjskom podrucju (u Kovačićima, Donjim Runjanima i Crnom Lugu - odselili 1941. u Vukovar), a koji su postali od Bralića iz Dicma, sela izmedu Sinja i Splita, a odakle su doselili oko 1760. godine.

što se tiče Perića iz Tihaljine pokraj Gruda, biskup je fra Pavo Dragićević u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine zabilježio 8-članu obitelj Joze Perića (Josephus Perich), a 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović je u svoj popis uvrstio 25-člano domaćinstvo Grge Perića. "U Tihaljini se 1743. i 1768. nalazila obitelj Tome Perića... Po predaji, stanovali su u Zasidama (predio Tihaljine, op. A.I.), gdje i sada postoji za vodu Perića kamenica. Zbog nekog sukoba s Bukićima (zabilježeni u Tihaljini u oba biskupska popisa), odselili su na Humac, i Dedići na Humcu su njihovi potomci."

O tihaljinskim Perićima (Mate s 8-članom i Jure s 5-članom obitelji) prvi pisani spomen datira iz 1686. godine, kada su oni sa zbijegom stanovnika sela Vinjana privremeno sklanjaju ispred turskog zuluma na područje Gornjih Brela. Trojica Perića - Grgo, Luka i Andrija bit će na povratku (1725-26.) među onim domaćinima u selu Podbablje koji će od mletačkih vlasti dobiti zemljište, a u Prološcu će se u istoj ulozi pojaviti Luka Perić, koji je "s 12 čeljadi dobio kuću u Poljicima (Bušanje) i 22 kanapa zemlje." Predio Kamenmosta, gdje dana s žive imotski Perici zove se Perica Brig. što se pak tiče vinjanskih Perica, oni se iz zbijega s područja Brela vraćaju iza 1725. godine, jer ih nema pri diobi zemljišta 1725. godine.

I tihaljinski Perići napuštaju djedova ognjišta, a seobom jednog od njih Luke sina Petrovog 1818. Perići postaju stanovnici Studenaca pokraj Ljubuškog.

što se tiče druge strane Perića, onih grudskih, 1741/42. godine biskup je fra Pavo Dragićević zatekao u Grudama 6-članu obitelj Ante Perića, a taj će domaćin 1768. Godine u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića imati u obitelji dvoje ukućana više. "Simun, sin Ante Perića, koji je rođen oko 1760. Godine, oženio se Anđom rođenom šimic, s kojom je imao dva sina: Tomu 1795. i Jozu 1797. godine. šimun se oko 1816. godine sa svojom obitelji iz Dragiđine (tada zaselak Gruda-op.A.I.) preselio na Humac kod Ljubuškog, gdje mu se stariji sin Tomo 1820. godine oženio Stanom, kćeri Vidana Jurkića iz Zvirića, a mladi sin Jozo se oženio 1823. godine Marom kćeri Nikole Nosića. Na Humcu su se često upisivali s tri prezimena šimić Dedić Perić."

Perići doseljavaju i u Cetinsku krajinu, ali odakle? Možda s onih 400 obitelji s duvanjskog područja, pa nitko od Perića nije ostao na djedovini ili pak iz Tihaljine ili s imotskog područja, ali su stigli u velikom broju. U Alberghetijevu zemljišniku 1725/29. godine pojavljuju se dvije obitelji banderije harambaše Ivana Filipovića iz Podvaroša: Perić-Zagorac i Perić-Babeg (on je dobio zemlje na tri mjesta: u Suhaču, na Krinju i Jasenskom), obitelji s prezimenom Perić pojavljuju se kao primatelji zemljišta od mletačkih vlasti u banderiji Martina Jadrijevića iz Podvaroši, u banderiji harambaše Jure Dotura u Turjacima, u banderiji harambase Bože Maretića (Perić(ević)) i u banderiji harambaše Prološčića u Podravlju. U to vrijeme spominje se i obitelj s prezimenom Perić-Jadrić. 1770. godine fra Ante Perić s Dobrog (franjevački samostan Gospe od zdravlja) u splitskoj katedrali "pobija Febronijeve zablude pred dalmatinskim biskupima i građanima. Zbog toga je dobio pohvale."

Oko 1780. godine Perići iz Dicma (zaselak Ercegovci, što, dakako, nije slučajno) sele na livanjsko područje, sačuvavši sjećanje da su se u Dicmu zvali Bralići.

Današnji Perići na derventskoplehanskom području (naselja žeravac, Brezice, Mišinci, Johovac i Sočenica) potomci su hercegovačkih i imotskih Perića, a doseljavaju između 1760. i 1810. godine. Za ovaj rad je zanimljiva bilješka u maticama župe Plehan iz 1816. godine, kada je zapisano da je u selo Poljare doselio Jure Perić i Jelina rođena Ljubas "iz Roškog Polja." Znači Perići su već na duvanjskom području.

Ima naznaka, a za konačnu potvrdu trebat će dodatna istraživanja da su duvanjski Perići podrijetlom iz Tihaljine, a Perići s imotskog ili pak sinjskog područja. Možda je u jednom i drugom slučaju u pitanju povratak s privremenog boravka na mletačkim teritorijama na pradjedovska ognjišta da Duvanjskom polju, što za to doba nije bila nikakva rijetkost. Perići iz Eminova Sela imaju predaju da su doselili sa Sviba.

O istočnohercegovačkim Perićima ukratko: prvi se put spominju 1489. godine u Dubljanima - Popovo polje, u 17 stoljecu upisani su u selima oko Popova polja i u stolačkom kraju (Ravno, Orahovo, Donja Dubravica), zatim na Dubrovačkom primorju (čepikuće, Majkovi, Trsteno, Osojnik) i na području Zažablja.