Danas na duvanjskom području Perkovići u Mijakovu Polju (19, obitelji, 33 člana), Prisoju, te u Tomislavgradu (19, 72), Kovači (15, 73), Jošanici (9, 40), Letki (3, 11), na Blažuju (1, 2), šujici (9, 40), Grabovici (1, 2) i Koritima (1, 1).

Prezime je nastalo od Perko, jednog od mnogih oblika vlastitog imena Petar.

Starinom su iz Mijakova Polja, iako su u starim vremenima vođeni u Vinici, kojoj je Mijakovo Polje bio zaselak. Cak to ptvrđuju i prvi poznati pisani spomeni o ovom starosjedilačkom duvanjskom rodu: Perkovici su 1510. zabilježeni na Dugom otoku, a godinu dana kasnije i na otoku Pašmanu, s napomenom da su doseljenici iz Bosne. Područje doseljenja moglo je biti samo Buško blato ili Livanjsko polje.

Biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio u Vinici (ustvari u Mijakovu Polju) 4 obitelji s 32 duše: Ivanova (16 članova), šimunova (7), Barišina (6) i Jerkina (5); u Prisoju 3 obitelji s 29 članova: Mijina (12), Petrova (10) i Jakovljeva (7); u Grabovici tada živi 12-člana obitelj Jure Perkovića (Georgius Percovich).

Dragićević je također zabilježio u čaprazlijama pokraj Livna 9-clanu obitelj Ante Perkovića, a u Rakitnu 2 obitelji s po 10 članova (Matina i Martinova).

Biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine svjedoči svojim popisom o povećanju roda Perkovića. U Mijakovu Polju žive 4 obitelji s 59 duša: Andrijina (39), dvijice Ivana s 11 odnosno 5 članova: dvojica Nikola s 13 odnosno 8, Ivanova s 11 i Matina s 5 članova.

Na Livanjskom pak području 1768. godine Perkovića ima samo u Dobrom (13-člana Ivanova obitelj), a u Rakitnu ih više nema. Rakitno je služilo tadašnjim hercegovačkim Perkovićima (1768. godine dvije obitelji s po 5 članova u Dobrkovićima pokraj širokog Briga i u čitluku pokraj Posušja) kao ljetno ispašište za njihova stada. Dio Rakitskih Perkovića, koji će skratiti ime u Perko, početkom 19. stoljeca sele u Slatinu, župa Rama. Upravo tamo je kod roda Perka M. S. Filipovića zabiležio "porodičnu predaju" objavljenom u jednom beogradskom časopisu. U cjelosti je prenosimo, da su starinom Perkovići iz sela Ljubotića (gdje im je bila "Perkovina"), gdje ih je bilo 12 kuca i imali svog popa. Neki beg često je prolazio kroz njihovo selo i stekao simpatije čoban-baše. Jednom zatražio je od čoban-baše da mu proda dub na bregu Kraljici i on pristane. A sutradan Turčin zadeva međjaše po senci od duba, izjutra i uveče. čoban-baša ubije Turčina i Perkovići se isele ponesavši sobom što su mogli poneti. Turci opljačkaju selo, a globu za ubistvo platila je šarića džamija u Mostaru i njoj je sve pripalo. Ipak je selo Britvice ostalo Perkovina. Perkovići su se iselili u okolicu Sinja, gdje ih i danas ima mnogo, ali je u planini bio zaostao jedan čobanin po imenu šimun. Turci znaju za njega, uhvate ga s govedima i prodaju u Kaure. Kupio ga je Cmiljanić, koji nije imao dece. Služio on posle u Principa na moru kad je došlo vreme da se ženi, našli mu devojku, ali ne može da se venča, jer ne znaju čiji je. Znao je samo da je negde od Mostarskog Blata. Nadležni paroh tražio izveštaj od paroha u Mostarskom blatu i tako saznala za šimuna mati njegova, koja je prosila. šimun se onta vratio materi. Kako je bio "soldat" prozvani su on i njegovi potomci Soldama. Otada, vele, ima 300 godina".

Kad se iz ove predaje odstrane "velikosrpske naslage" ostaje svjedocenje o seljenjima Perkovića u Cetinsku krajinu. Tamo su doselili vjerojatno s Buškog blata. 1609. godine susrećemo ih u Turjacima u sastavu banderije harambaše Jure Dotura, 10 godina kasnije o Perkovićima je ostao pisani trag u Ugljanima, a polovicom 18. stoljeća javljaju se u maticama župe Grab i Ruda; u dva navrata 1735. godine u Turjacima se spominje Ivan Perković koji je dobio, a kasnije župniku daravao, zemlju, koju je do tada koristio Ivan Tomas, prebjeg na turski teritorij, u susjednu Bosnu.

Kako god su se Tomasi vraćali na djedovinu, u tursku Bosnu, vjerojatno se to dogadalo i s Perkovićima, posebno precima današnjih livanjskih pripadnika tog roda, koji žive u Lipi, Gornjim Dražanlijama, Smrčanima, Grborezima i Podhumu, iako je M. Petrić zabilježio da čuvaju predaju o doseljenju iz Mijakova Polja.

što se pak tiče nekadašnjih imotskih Perkovića, koji su, bilježi V. Vrčić, doselili iz Hercegovine, od njih ili pomoću njh su nastali šantari i Patrlji.

Međutim, nama su najzanimljiviji Perkovići sa Sviba (1725. godine Mate je Perković od mletačkih vlasti dobio 14 kanapa zemlje), jer su pripadnici tog roda sa Svibića odselili u Jošanicu, pa su današnji Perkovići iz tog duvanskog sela njihovi potomci.

U maticama župe Grabovice Perkovići iz Prisoja prvi se put javljaju 12. kolovoza 1830. godine, kada je upisano rođenje Ivana sina Jakova i Jake Perković; u isto vrijeme javljaju se i Perkovići iz Bukove Gore - 22. kolovoza 1830. godine rođena je Oršula kći Jakova Perkovića i Ive rođene Curić; u Koritima je 2. listopada 1833. godine rođena Matija kći Ivana Perkovića i Jake rođene Ivančić.