TOMISLAVGRAD

Vuletić

Danas na duvanjskom području Vuletići žive u Kazagincu i Rašeljkama.

Prezime je nastalo od osobnog imena Vuleta, jednog od brojnih imena koji u osnovi imaju imenici vuk.

Vuletići su različita krvnog podrijetla, pa cemo se najprije baviti duvanjskom granom tog roda. Oni su najvjerojatnije starinom Ćavari iz Gostuše pokraj Širokog Briga, odakle su 1694. godine (velika seoba katoličkog življa iz Brotnja i Mostarskog blata) doselili u Imotsku krajinu. Tada je u Dobranje stigao 80-godišnji Jure Ćavarović (Ćavar) s 18-clanom obitelji, kojoj su mletačke vlasti 1725. godine dodijelile 35 kanapa zemlje. On je imao obiteljski nadimak Vuletić, koji je ubrzo postao i jedinim prezimenom tog roda. Kažemo ubrzo jer je 1742. godine u Dobranjima rođen Šimun Vuletić, vjerojatno unuk Jure Ćavarovića. Živio je do 1805. godine, a mu 1801. mu je Ivan Josip Pavlović Lučić posvetio svoju knjigu “Iskazagne xivota, smarti i čudesa S. Ivana Nepomućena.” Sin Šimunova brata Ante don Marko Vuletić (1784-1853) također je bio svećenik, a po njemu se i danas dio zaselka Vuletića u Dobranjima zove Donmarkovići.

Dio Vuletića nekadašnjih Ćavara preseljava u Kazaginac gdje i danas žive njihovi potomci. Ranije se iz Dobranja dogodila seoba Ivankovića i Lerotića. Prelazak Vuletića zbio se svakako iza 1768. godine, jer Vuletića za Buškom blatu nema ni u jednom od biskupskih popisa bosanskohercegovačkih katolika u 18. stoljeću. U maticama krštenih stare župe Grabovice Vuletići se javljaju 8. ožujka 1834. godine, kada je rođen Toma sin Stipana Vuletića i majke Kate Ćurković.

Prije uvida u popise o jednom još ranijem spomenu roda Vuletića, u njihovoj starini Crnču pokraj Širokog Briga. Naime, u sklopu svog pastirskog pohoda Bosni Otomanskoj makarski je biskup Stipan Blašković 8. kolovoza 1735. godine stigao u Crnač i “naredio da se ondje podigne oltar pod orahom i proslavio svetu misu." Prenoćio je u ”jednoj kolibici opletenoj plotom zelenih grana i pokrivenoj s četiri gunja.”

Biskupov domaćin Šimun Vuletić je u vrijeme popisa biskupa fra Pave Dragićevića 1741/42. godine bio glavar 30-člane obitelji, a njegov suseljanin Ivan Vuletiću to doba ima obitelj od 9 članova; tada u Bilom Polju pokraj Mostara dom je Marka Vuletića i njegovih 13 ukućana; u Podgaju pokraj Duvna obitava 6-člana obitelj Šimuna Vuletića.

1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović u svoj je popis uvrstio dvije obitelji Vuletića iz Dobrkovića pokraj Širokog Briga: i Šimunova i Mijina imaju po 11 članova; u Crnču obitavaju 3 Vuletića obitelji: Nikolina s 8, Ivanova s 11 i Petrova sa 29 ukućana. Upravo je biskup Bogdanović odsjeo u kući najbrojnije Vuletića obitelji u Crnču.

Vuletića odavno nema u Crnču, a o nekadašnjojnjihovoj nazočnosti svjedoči seosko posljednje počivalište, koje se zove Vuletića greblje. I još nešto: iza Vuletića su na tim prostorima ostala tri nova roda nastala od njih: u Rakitnu Reze i Zlomislići i na širokobriškom području Zeljke.

Budući da je J.A. Soldo utvrdio da su Vuletići iz Sinja podrijetlom iz Duvna, vjerojatno doseljeni 1687. godine, pismene tragove o njima u novom boravištu možemo pratiti od 1709. godine. Tada na popisu deseljenih obitelji u banderiju harambaše Mate Filipović Grčića nalazimo obitelji Abrama Vuletića pokojnog Šime i Šimuna Vuletića pokojnog Andrije. Dio će sinjskih Vuletića po svojim rodočelnicima Abramu i Šimi dobiti nova prezimena Abram i Šimac.

Ipak su pripadnici biokovske grane Vuletića ostavili o sebi najstariji pisani spomen. Godine 1663. zloglasni je poturica iz Livna Alija Bojčić iz zasjede u Promajni pokraj Makarske zarobio Pavu Vuletića, laičku osobu u pratnji franjevaca, kojeg će kasnije u Livnu prodati u roblje. Pave Vuletić je iz Vrdola, stare župe u vrletima Biokova (danas Gornji Rašćani). S vremenom se biokovski Vuletići raseljavaju u Kozicu i Kozička Poljica u Vrgorskoj krajini, ali nova boravišta nalaze i u imotskim selima Slivnom, Krstaticama i Župi Biokovskoj (oko 1850. godine). Čini se da biokovski Vuletići nisu u krvnom srodstvu s drugim Vuletićima u Imotskoj krajini, kao na primjer s 8-članom obitelji Mate Vuletića rečenog Vučko, kojoj mletačke vlasti 1725. godine dodjeljuju zemljište u predjelu Trnje pokraj Imotskog ili pak s 5-članom obitelji Ostoje Vuletića, koja je zemljište dobila u Mujica polju ispod Vinjana. Ovi su Vuletići doseljenici sa širokobriškog područja, najvjerojatnije iz Crnča.

Ima još jedna grana Vuletića, koja nema krvnih veza sa ostalim prezimenjacima na području Hercegovine i Dalmacije. To su Vuletić iz Graca pokraj Neuma. Oni se odatle u drugoj polovici 17. stoljeca raseljavaju i u neka područja tadašnje Dubrovačke Republike: 1646. susrećemo ih u Topolu, 1665. godine u Liscu (sela u slanskom zaledu), odakle se spuštaju i u Dubrovnik. Inače, Vuletiće u Gracu možemo pratiti od prvih matica te istočnohercegovacke župe, dakle od 1708. godine.